U Beogradu parking mesto nije infrastruktura. Ono je filozofija. Mala pravougaona parcela asfalta na kojoj se vidi sve: ekonomija, vlast, nervoza i karakter naroda.
Grad je odavno odustao od ideje da ima dovoljno parkinga. Umesto toga, razvio je sistem nade. Građanin se vozi u krug, traži prazno mesto kao arheolog koji veruje da će ispod asfalta pronaći civilizaciju.
Postoje tri vrste parking mesta. Ona koja su zauzeta, ona koja su „samo na minut“ i ona koja postoje samo u planu. Četvrta kategorija je rezervisana za nekoga koga niko nikada nije video, ali svi znaju da postoji.
U međuvremenu, grad širi trotoare, uvodi zone, postavlja stubiće, briše linije, crta nove. Parking mesto tako postaje retka urbana životinja – stalno u migraciji, nikada u dovoljnom broju.
Građanin, naravno, učestvuje u toj igri. Parkira gde može, gde ne može, i gde će kasnije objasniti da je morao. To je jedini sport u kojem učestvuje ceo grad, bez stadiona i bez pravila koja važe jednako za sve.
Najzanimljivije je što parking mesto nikada nije samo parking mesto. Ono je dokaz da u ovom gradu prostor postoji – samo ne za svakoga.
I tako Beograd živi između dve kazne: one za nepropisno parkiranje i one za verovanje da će slobodno mesto ikada postojati.
